Saturday, April 15, 2017

Vladislava Vojnović: "Na tezgama života pravi dragulji uvek puno koštaju"

Selektorka ovogodišnjeg Festivala ekološkog pozorišta za decu i mlade Vladislava Vojnović autorka je knjige Avram, Bogdan, vodu gaze, koju je "Politikin zabavnik" izdvojio kao najbolje delo namenjeno mladima u 2016. godini. 


Vladislava je autorka i tri zbirke poezije Ženske junačke pesme, Lovac na grinje i PeeMeSme; tri knjige za decu Princ od papira, Priče iz glave i Avram, Bogdan vodu gaze; objavila je dva romana Lenjinova desnica i Kozje uši; napisala je i objavila drame za decu Deca Ere Kompjutera, Kolumbovo jaje i Šef, šefica, a kako sama kaže radi još sve i svašta tu i tamo.

U intervjuu za  FEP-blog otkriva nam šta je želela da bude kad poraste, zašto su joj Ž i M najdraža slova, ali i kako vidi stanje kulture u Srbiji.


Dobitnica ste mnogih nagrada za svoj rad, a jedna od poslednjih je krunisala i knjigu „Avram, Bogdan, vodu gaze“. Da ste samoj sebi žiri, šta biste napisali u obrazloženju?


Da sam u žiriju morala bih da se izuzmem od glasanja, ako bi me uopšte u takav žiri stavljali kad je jasan tzv. sukob interesa, koji bi u ovom slučaju bio zapravo preklapanje interesa. J Šalu na stranu, pretpostavljam da bih napisala nešto slično onome što je napisao gospodin Nebojša Bradić predsednik žirija za dodelu nagrade Politikinog zabavnika u obrazloženju. Taj tekst me je gotovo rasplakao, ne zato što je preterano dirljiv, nego zato što čovek nikad nije sasvim siguran da ga razumeju. Nešto kao ona Fromova mudrost koja kaže da je količina naše zaljubljenosti, zapravo mera naše pređašnje usamljenosti. E, pa tako je naša dirnutost tuđim lepim rečima upućenim baš tačno onome što smo zakukuljili da ga samo specijalni prepoznaju, verovatno mera piščeve prethodne strepnje hoće li ga pravilno pročitati. Recimo da bi u ovom slučaju to bilo razumevanje da sam svoje spisateljske snage uprla u humorno tretiranje veoma ozbiljnih socijalnih i psiholoških problema detinjstva koje je retko kad samo lako i samo veselo, iako se mnogi odrasli prave da jeste i da je deci baš blago što su mala i bez moći odlučivanja o sopstvenim životima.

Koje je Vam je omiljeno slovo i zašto baš ono?

Ž, zato što liči na žabu, a volim žabe. A njime počinju i život, želja, žubor, Živojin, ždralovi, žene i žar-ptica. Mada mi je i M drago jer sam kao mala imala nadimak koji počinje tim slovom, mama počinje na M, majka mi se zvala Mirjana, otac Miodrag, ime mog muža je Miloš, a naše kćerke Milica. A imamo i tri M-mačke.



Kako pronaći svoje mesto u državi gde ne postoji dovoljno ulaganja u kulturu?

Jao, tu nema pravila, a i saveti slabo vrede. To mora svako sam za sebe da smisli i cilj i put. I da istrajava. Jer ako ne smisli, ili ne istrajava, izguraće ga. Ne zna se ko više: nekulturni po prirodi nekulture koja je uvek veliko guranje, ili drugi kulturni po prirodi takmičarske otimačine koja je takođe priličan krkljanac, da se ne lažemo. No, važno je ne očajavati jer čak i izguran, čovek će se opet, naći na nekom mestu, jer kako kaže Krleža, nikad nije bilo da nekako nije bilo. No, bez sumnje bolje je ako, ipak, čovek stigne barem blizu onoga čemu je stremio. A za to je potrebno nešto pomalo paradoksalno, potrebno je ne samo biti zadrt i uporan, nego malo i fušeriti, jer od  same čiste zadrtosti nema sreće, kao što je, naravno, nema ni od čistog fušeraja. Nego to treba mešati: upornost je potrebna da bi se nekud stiglo, a fušeraj je potreban da se ne bi umrlo od muke na tom prilično teškom putu.

Kao što se vodi večito diskusija da li će zbog interneta izumreti štampa, da li bismo mogli i da postavimo pitanje – da li će se zbog masmedija i pozorište za decu upokojiti?

Verujem da niko ne ostavlja ženu zbog ljubavnice, pa tako verujem da ništa ne propada zbog nečeg drugog, nego zbog samog sebe. Ako pozorište postane dosadno, ili uobraženo i dignutog nosa, ili prestane da voli svoju publiku, neće biti ništa neobično da publika pronađe sebi drugu zabavu. Niko i ništa ne može očekivati nečiju ljubav i odanost kao jednom za svagda ugovorenu stvar. To je uvek živ i uzajaman odnos. Nema smisla očekivati obožavanje od onoga koga vi prezirete ili ga ni ne vidite nego se sva komunikacija s vaše strane pretvorila u rutinu. No, nažalost moramo da konstatujemo da su mnogi brakovi pukli zbog finansijske bede i nemogućnosti preživljavanja  koje stvara neizdrživ pritisak i plodno tlo za uzajamno optuživanje, pa ako u ovom slučaju masmediji postaju zanimljiviji, to je i zbog njihove manje materijalne zahtevnosti. Nisam protivnik lepo dizajnirane bižuterije, ali na tezgama života pravi dragulji uvek puno koštaju, osim ako vam ih ne prodaje budzašto neko ko je u velikoj nevolji.  

Da Vladislava sad ima npr. 8 godina šta bi želela da bude kad poraste?

Kad sam bila mala prvo sam želela da budem kuvarica, pa pevačica, pa veterinarka, pa slikarka. Onda sam odrasla, poželela da budem lekar u smislu da lečim ljude i da im pomažem, pa sam, ehehehe, logično, otišla na dramaturgiju jer sam uvek smatrala da je čovek celina i da ništa ne škodi ako lečenja krenemo od duše za šta je umetnost, baš kao i filozofija, lek par exellance.



Šta se nalazi u Vašim velikim zatvorenim očima?

Puno radoznalosti koja je moja najbolja i najlošija osobina, nešto trunja koje lako izlazi sa suzama, bilo da su od besa, tuge ili smeha, nešto narcisoidne volje za šarmiranje čemu se i sama povremeno začudim, nešto onih raznobojnih flekica koje imaju ljudi kojima pripadam rasnim fiziološkim oznakama, nešto proširenih kapilara od naprezanja očiju da vide jer videti je u mnogim jezicima, pa i u našem, jedan od sinonima za razumevanje. E, da, i poprilična različitost: oči su mi baš različitog oblika i izraza, od čega nisam lepša, ali sam bogatija. To nisam znala kad sam bila mlada, ali eto nama kolateralne vajde od starenja! J

23. FEP iz ugla majke troje dece

Sećam se 13. FEP-a koji se održavao negde oko mesec dana pre naše svadbe i na kojem smo moj muž i ja bili domaćini. I posle toga, svake ...